"Rat ili mir?", Autorski tekst Nataša Stamenković, HR direktor NIS a.d.

Saradnici ili suparnici? Partneri ili protivnici? Prijatelji ili neprijatelji? Mogu da nastavim u nedogled sa nabrajanjem mogućih varijacija u odnosima između poslodavca i sindikata, ali samo je jedan odgovor tačan. Samo jedna formula vodi ka rešenju.

    [caption id="attachment_12623" align="alignnone" width="550"]Nataša Stamenković, HR direktor, NIS a.d. Nataša Stamenković, HR direktor, NIS a.d.[/caption]    

Pre nego što pređem na temu, napominjem da ne obećavam dobru zabavu čitaocima ovog teksta, jer tema nije ni komična ni smešna. Teško da ću slediti i savet Bojana (direktora ovog magazina) da tekst bude duhovit i relaksirajući. Jednostavno, to nije moguće jer je tema vrlo ozbiljna. Utoliko pre što je u mnogim kompanijama ova relacija vrlo problematična i često vodi ka još većim problemima umesto rešenjima.

Možda savremenog menadžera tema o sindikatima uopšte ne zanima? Ne samo što reč “sindikat” zvuči retro, nego nema ni slova engleskog jezika u sebi, nema fansy naziv i ko se još osvrće u ovom turbo korporativnom svetu na sindikate. Koga je briga za sindikat? Nije valjda da se sindikatima bavi HR?

Ako spadate u grupu ovih čitalaca, ipak vam savetujem da uložite mali napor i gram pažnje dok čitate ovaj tekst, jer možda će vam biti korisno. Prvo, zato što sindikati još uvek postoje. Drugo, zato što tamo gde postoje sigurno nemaju perifernu ulogu u korporativnom životu. Treće, zato što je vaš CEO veoma zainteresovan za to da nema problem u odnosima sa sindikatima. Danas je jako važno da smo svi društveno odgovorni prema svojim stakeholderima, a sindikat je jedan od važnijih. Eto, makar zbog javnosti, imidža kompanije i, da ne kažem zbog employer brandinga, ako ne zbog autentično dobrih odnosa i dostizanja nivoa socijalnog dijaloga.

Priroda suparničkih odnosa poslodavaca i sindikata je istorijska, nasleđena iz nekog prošlog vremena i više stereotip nego realnost današnjice. Ali, nekako bez razmišljanja, po nekoj inerciji, većina menadžera je osetljiva kada čuje reč “sindikat”. Ako bolje razmislimo zašto je tako, odgovora nema ili glasi: ”Zato što tako treba, prirodno je”. Oni se postavljaju kao istorijski protivnici, kao indijanci i kauboji, kao Nemci i partizani, kao vlast i opozicija. A izgleda da su došla nova vremena, u kojima se cene dogovor i konsenzus. Kao da to nismo ni primetili, pa nastavljamo po starom modelu odnosa.

Da li je moguće drugačije? Naravno da jeste. Hajde da pogledamo iz drugog ugla. Ako razmislimo šta je cilj sindikata (za šta se i protiv koga bore), dolazimo do zaključka da poslodavac ima isti cilj kao i sindikat: da obezbedi uslove za rad, zaradu, beneficije i sve to kako bi radnici bili produktivniji i lojalniji. Zašto onda ne udružimo snage u tom nastojanju nego trošimo energiju na međusobna nadmudrivanja i oštre diskusije? Isto ovo želi i svaki poslodavac. Neki čak ulažu velike sume novca u alate i svoje ljude kako bi kod radnika baš povećali lojalnost, posvećenost i produktivnost.

Moguće je da umesto ljutog protivnika u sindikatu imate najboljeg saradnika, posvećenog dobrobiti kompanije, koji ne želi da se bori protiv poslodavca nego protiv izazova koji su pred kompanijom. Sve zavisi od vas i od sindikata. Verovali ili ne, mogući su odnosi međusobnog poverenja, dogovora i timskog rada.

Da li ste znali da u Srbiji danas ima preko 20.000 sindikalnih organizacija? Možda da pogledamo na sindikat kao na organizaciju koja ima svoju strukturu, uloge i odgovornosti umesto na organizaciju koja postoji iz razloga ličnih interesa pojedinaca? Možda da pogledamo kao na organizaciju kojoj je dobrodošla pomoć poslodavca u procesu reorganizacije, restruktuiranju, novim znanjima, alatima? Možda da pogledamo na predsednika sindikata kao na menadžera koji upravlja svojim članstvom? U stvari, ja i ne vidim kako je drugačije moguće? Viđala sam predsednike sindikata koji se ni po čemu nisu razlikovali od menadžera. Upravljaju svojim ljudima i budžetima, rade prekovremeno, imaju svoja pravila, sve isto - ista pitanja, iste dileme kao bilo koji drugi menadžer. Neki od predsednika sindikata rade na svom ličnom razvoju mnogo više nego generalni direktori. Imala sam priliku da vidim predsednike sidnikata sa boljim menadžerskim veštinama od mnogih drugih menadžera. A, o poznavanju zakona, propisa, pravila i Kolektivnih ugovora da i ne pričamo.

Razmislite, možda je došlo vreme da napravite presedan i počnete da vodite dijalog jednakih među istima sa svojim sindikatima. Ovo nije samo savet za HR. Svaki menadžer je istovremeno i HR menadžer; verujem da ste to učili na jednom od desetina treninga na koje vas je kompanija poslala da bi vam pokazala da za vas brine i da u vas ulaže. Samo, nikada vas niko nije poslao na trening na kojem vas uče kako da radite, a ne da ratujete sa sindikatima. A nekima je rat svakodnevna pojava. To znači da svi moramo da resetujemo odnose sa sindikatima. Svi imamo i priliku i odgovornost da razvijamo zdrave i konstruktivne odnose. Probajte, to ulaganje vratiće vam se višestruko.

I na kraju, da odgovorim: život je lepši i lakši ako uspete da razvijete odnose partnerstva i saradnje u postizanju zajedničkih ciljeva. Odaberite mir sa sindikatom jer ste zajedno jači. Sve drugo je uzaludno trošenje energije i ne priliči najboljim kompanijama u kojima, valjda, svi radimo.

Autor teksta je Nataša Stamenković, HR direktor, NIS a.d.

Tekst je preuzet iz Controlling magazina 03.